Cilj svake resocijalizacije je uspostava trajne apstinencije, uključivanje u različite društvene procese i u konačnici zapošljavanje. Ovisno o vrsti tretmana u koji je ovisnik uključen ili je na odsluženju zatvorske kazne, potreban je različit pristup tijekom resocijalizacije. Ovisnici koji su u tretmanu terapijskih zajednica, prema svim istraživanjima, tijekom rehabilitacije radikalno mijenjaju odnos prema radu, novcu i zadovoljstvu životom gotovo u svim aspektima, dok je s druge strane značajka ovih osoba dugotrajna izolacija u mikrokozmosu terapijske zajednice. Ovim osobama potrebno je odmah po izlasku iz terapijske zajednice omogućiti kontinuitet rada kojeg su imali u zajednici uz naglašeno osnaživanje socijalnih kompetencija kako bi se postepeno uključivali u zajednicu i u konačnici pronašli zaposlenje. Osobama koje su u sustavu izvanbolničkog liječenja potrebno je poticati na mijenjanje životnog stila koji uglavnom uključuje pasivnost i nezainteresiranost za uključivanje u društvena zbivanja, materijalna ovisnost o sustavu socijalne skrbi, nekvalificiranost za potrebe na tržištu rada. Ove osobe potrebno je intenzivno motivirati za uključivanje u program dnevnih radnih aktivnosti, zatim za prekvalifikaciju i doškolovanje i aktivno traženje zaposlenja. Ovisnicima koji su na odsluženju zatvorske kazne potrebno je pristupiti prije završetka zatvorske kazne, informirati ih o mogućnostima i pravima koje mogu ostvariti po izlasku iz zatvora, o modelima post-penalnog tretmana…

Apstinencija se lako uspostavlja, ali se teško održava, naročito u sredini u kojoj je ovisnički put započet. Nakon što ovisnici prođu program liječenja u koji je uloženo velik trud, vrijeme i novac, uglavnom se pri povratku u zajednicu nađu na “brisanom prostoru”. “Naime, poznato je da se ovisnici vrlo često nakon završenog liječenja ne mogu uspješno uklopiti u društvenu sredinu zbog niza razloga, a jedan od njih je javno mišljenje o problemu ovisnosti o drogama, koje cijelu ovisničku populaciju marginalizira, stigmatizira i isključuje iz radne i školske sredine. Potpora obitelji također u velikom broju slučajeva nije zadovoljavajuća”. Osim što se nakon rehabilitacije vraćaju u sredinu u kojoj su se formirali kao ovisnici, nemaju adekvatno razvijene socijalne vještine, najčešće nisu dovoljno kvalificirani da bi konkurirali na tržištu rada što rezultira nezaposlenošću i velikom količinom slobodnog vremena što vodi u dosadu i manjak motivacije za održavanje apstinencije. Krhka psihička struktura liječenog ovisnika za koju je specifičan “nizak prag tolerancije na frustraciju” nerijetko se slama pod navedenim pritiscima, te se i nakon uspješno završene rehabilitacije velik broj ovisnika “upada u recidiv” i ponovno vraća drogama i ovisničkom stilu življenja. Zbog toga je potrebno osigurati što širu i sveobuhvatnu ponudu resocijalizacijskih sadržaja koji nude intenzivnu psiho-socijalnu potporu, kako bi se ovim osobama osigurala mogućnost resocijalizacije i aktivnog uključivanja u zajednicu. “Pod resocijalizacijom u najširem smislu podrazumijevamo bilo koji oblik društvenog uključivanja i afirmacije kroz različite aktivnosti vezane za sport, kulturu, volontiranje, rad i drugih društvenih djelatnosti”.